POMORAC SAM MAJKO: Čuva nas neka VIŠA SILA

Lokalne vesti - Utorak 31.05.2016 - 12:53

Nemanja Stošić iz Vranja, nakon petnaestak godina plovidbe po svetskim morima i okeanima, veruje da pomorce na tom mukotrpnom, zahtevnom i često opasnom poslu, čuva neka viša sila.

Stošić na svom radnom mestu FOTO: Privatna arhiva Stošić na svom radnom mestu FOTO: Privatna arhiva

Nemanja se za poziv pomorca odlučio još u mladim danima.

U njemu je tinjala želja za avanturom, čeznuo je da obiđe svetska prostranstva o kojima je do tada samo čitao u knjigama ili ih gledao na TV-u.

Njegove želje podsticale su i priče koje je slušao od bliskih rođaka.

- Moj ujak Ilčev Ivan, zvani Vanja, znaju ga stariji Vranjanci, je dobar i iskusan pomorac.

I njegov rođeni brat Stojče je pomorac i nakon decenija plovidbe se konačno skrasio u Južnoj Africi, gde i sad živi.

Stojče je u to vreme živeo u Kotoru i u dogovoru sa porodicom sam rešio da odem tamo
– kaže Nemanja.

Nakon dve godine vranjske Gimnazije upisao je Srednju pomorsku školu u Kotoru, gde je savladao osnovne pomorske veštine.

Želja za avanturom je pobedila, ali i finansijski momenat je i te kako bio primamljiv.

- Vremenom, želja za avanturom je sve manja, ali u Srbiji je, na žalost, finansijska situacija sve gora, tako da za novac koji može da se zaradi na jednoj turi na brodu, ovde mora da se radi jako, jako dugo - kaže Nemanja.

Međutim, baš u vreme kada je završio školu i bio spreman da zaplovi, došlo je do međunarodne blokade zemlje i rigoroznih sankcija koje su odložile njegove planove.

Konačno, 2002. godine kockice su se složile i Nemanja se otisnuo na prvu plovidbu.

Od tada, redovno, godinu za godinom odlazi na putovanja i radi na brodovima kao kormilar.

To su uglavnom višemesečne ture na velikim brodovima koji prevoze tovar po najvećim svetskim lukama.

U ovih petnaestak godina Nemanja je obišao sve kontinente, osim Australije i upoznao neke od najvećih svetskih metropola.

Čini se da je ispunio svoj dečački san, ali život pomorca se ne sastoji samo od uživanja; tokom plovidbe često dolazi i do vrlo opasnih situacija.

Putovanja morem su uvek nepredvidljiva, jer jedna lepa i mirna plovidba može za kratko vreme da se pretvori u pravu noćnu moru.

Nemanja je najveću opasnost doživeo na plovidbi Meksičkim zalivom, 2005. godine.

- Isplovili smo iz luke Tampiko i odmah pri isplovljenju nas je uhvatilo jako nevreme.

Borili smo se da uspostavimo stabilnost i držimo se kursa, ali to je bilo prosto nemoguće.

Izgubili smo kontrolu i brod nije bio više sposoban za manevrisanje.

U takvim momentima, kada si potpuno bespomoćan, jedino što možeš da uradiš je da se prepustiš moru i da se nadaš da će sve biti u redu
– opisuje Nemanja.

Pobesnelo more je desetkovalo tovar koji je brod prevozio, nekoliko novih „Mercedesovih“ kamiona je naprosto nestalo u zapenjenoj stihiji.

Agonija je trajala od tri popodne, pa sve do pet ujutru narednog dana.

Četrnaest sati neizvesnosti u kojoj su i predmeti i ljudi leteli po brodu.

Srećom, posada je iz kataklizme izašla nepovređena.

- Ma kako to nekome zvučalo, tada sam osetio kako pomorce, te ljude koji su sami između neba i mora, ipak čuva neka viša sila.

Bez tih sila, u koje ja duboko verujem, ne verujem da bi ti ljudi mogli da savladaju tako rizičan put.

U pet sati ujutru se odjednom sve smirilo i mi smo nastavili plovidbu
– seća se Nemanja.

Nemanja je zamalo izbegao i jednu od najvećih vremenskih katastrofa poslednjih decenija, uragan „Katrina“.

- Ja sam iz Nju Orleansa isplovio za Južnu Ameriku tri dana pre nego što će uragan sravnjati sa zemljom taj grad.

Ubrzo nakon što je „Katrina“ protutnjala jugom Amerike, vratili smo se u Nju Orleans i ono što sam video je bilo zaista strašno.

Kuće su bukvalno bile prevrnute naopačke, bilo je mnogo drveća čije su krošnje bile na zamlji, a korenje u vazduhu.


Situacija je bila dramatična, gomila ljudi je tih dana živela bukvalno u blatu.

Bili su smešteni u šatorima koji su bili postavljeni na ogromnoj blatnjavoj površini i u mulju, a dobar deo grada je još uvek bio pod vodom
– opisuje Nemanja.

Zanimljivo je da je u danima pre uragana „Katrina“ Nemanja primetio neke neobične znake.

- Bilo je nevremena koja kao da su najavljivala smak sveta. Sevale su ogromne munje, kakve nigde i nikada u životu nisam video.

To su bile zastrašujuće scene
– seća se Nemanja.

U vreme kada je radio na naftnoj platformi, Nemanji se desila još jedna opasna situacija, 2003. godine u Tunisu.

- Odjedanput je, bez ikakve najave, došlo do erupcije gasa iz bušotine.

Prizor je bio zastrašujući, a zvuk je bio kao da ti desetak mlaznih aviona u brišućem letu prolaze iznada glave.

Imali smo sreće što je gas bio u tečnom stanju i nije bio zapaljiv, bio je pomešan sa sa vodom i česticama prašine i blata.

Tu je bilo nas sedamdesetak na platformi i lako je moglo da se desi da u trenutku budemo zbrisani
– opisuje Nemanja.

Nakon niza godina plovdbe i raznoraznih avantura i opasnosti, kod čoveka dolazi do nekog zasićenja, kaže Nemanja.

- Ja stalno govorim da ću da prestanem sa navigacijom i da mi je ovo poslednji put, ali se stalno vraćam.

Evo, sada u junu me čeka nova plovidba i mislim da će mi to biti poslednji put. Radiću na relaciji Saudijska Arabija – Dubai – Singapug – Hong Kong - Kina.

Pokušaću da nakon toga barem budem bliže kući. Da budem negde u Evropi i plovim rekom, što je malo mirnije.

Ali do tada, biću pet-šest meseci na putu, pa se, Bože zdravlja, vidimo u Vranju u novembru ili decembru
– najavljuje Nemanja.
 

OK RADIO

Vrati se na kategoriju Lokalne vesti

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: