Čvrst osmeh devetoro Anđelkovića

U fokusu - Nedelja 27.07.2014 - 10:57

Vranje - Negoslav Anđelković (36), iz sela Izumna kod Vranjske Banje, vodi neprestanu borbu tražeći posao u nadnici kako bi prehranio svoju devetočlanu porodicu.

Sedmoro dece iz tri braka: Anđelkovići Sedmoro dece iz tri braka: Anđelkovići

Ovaj vredan, uvek nasmejan mlad čovek, uprkos neprestanoj borbi za opstanak, ne skriva optimizam i nadu u bolje sutra, iako živi u uslovima koje je nametao 19. vek.

- Nisam navikao da kukam, nisam navikao na bolje jer sam rođen u planinskom selu Babina Poljana na obromcima planine Besna Kobila, u jednom zabitom zaseoku, u čatmari pokrivenoj slamom.

Odrastao sam na hlebu i vodi kad ga je bilo i rano krenuo sa brojnom braćom od kuće i prolazio kroz sva iskušenja koja su me vrebala iza svakog ćoška.

Zato je moje najjače oružje osmeh i vedrina iz koje crpem snagu da izdržim danas i nadam se u bolje sutra – kaže Negoslav.

A danas, živi u nedovršenoj kući u planinskom selu Izumno koje se naslanja na Vranjsku Banju.

U kakvim je uslovima živeo u rodnoj Babinoj Poljani ne znamo, ali u Izumnu živi u nedovršenoj kući bez struje i vode, sa poljskim klozetom, usečenim u brdo.

- Život je hteo da se sa sadašnjom suprugom Marinom, koja je isto rodom iz Babine Poljane, sretnemo i krenemo da živimo zajedno nakon prvih muka i razočrenja u brakovima iza nas.

Njoj je umro suprug od najteže bolesti i ostala je sama sa dvoje dece. Ja sam se oženio i otišao da živim kod ženinih roditelja gde su me tretoirali kao stvar, a ne kao čoveka.

Otišao sam od njih i sad brinem o troje dece iz tog braka. Sa Marinom smo izrodili Mateu i bebu Viktoriju, tako da sada ukupno imamo sedamoro dece i sva su nam ista, ne odvajamo ih ni po kojoj osnovi.

Sve što zaradim ide na hranu, kao i Marinina porodična penzija, od preminulog supruga, koja iznosi 60 evra – prića Negoslav.  

Ne bira posao u nadnici jer osim rada, od osam meseci na određeno u beogradskoj “Hoirotehnici” nikad mu se nije pružila šansa da dobije bilo kakav siguran posao i da može da kako-tako normalno živi sa suprugom Marinom (31) i decom: Anom (14), Katarinom (12), Marijom (11), Emilijom (9), Natalijom (5), Mateom (5) i 10-mesečnom bebom Viktorijom.

- Plac, deo brda, kupili smo kada sam radio u “Hirotehnici”, plate sam ostavljao za kuću, a živeli smo od mog nadničarenja u slobodnom vremenu.

Marina je dobila nova od porodične penzije, od preminulog supruga, a stiglo je, pošto se kasnilo, sve odjedom i evo kućice, nedovršene, ali naše velike sreće.

Imamo jednu veću sobu jer je sastvaljena sa malom kujnom i jednu manju spavaću. Hodnik gde je kuptailo su nezavšeni, samo cigle.

Nikad nismo srećniji bili kada smo se uslelili u naše gnezdo, do tada smo morali da plaćamo i stan – uh, bilo je užasno teško!. Ono što nas raduje, to je da sam sve sam uz pomoć drugara izidao, izmalterisao…– kaže Negoslav.  
 
Marina, mlada žena, koja po ceo dan brine o bebi, pere, kuva, člisti, ne kuka nad sudbinom, svesna da im je potrebno tako malo koje bi im puno olakšalo život.

- Mlada sam, zdrava planinka, samo da Bog čuva zdravlje meni i Negoslavu, da nekako opstanemo.

Najteže mi je da perem na ruke ispred kuće u koritu, da decu kupam u sobi gde jedemo i spavamo, da bez prekida lonci sa vodom budu na šporetu, da bebu kupam u koritu, da je prepovijam kada nemam pelene u čiste krpe, da je hranim običnim mlekom koje Negoslav kupi u prodavnici, da joj dam kocku šećera umotanu u maramicu da siše i to joj bude poslastica…  

Potom, da kuvam jela, da se prehranimo jer smo mnogo. Sadimo bašticu pored kuće, pa ako ne naiđe neka gradobija biće od svega po malo: krompira, pasulja, luka…

Čuvamo desetak kokošaka i jedno svinjče. Ako ga uhranimo biće i malo mesa, za jelo, za slavu i  preslavu jer ne napuštamo tradiciju naših predaka, da deca znaju kom narodu pripadaju – navodi Marina,  uprkos svim nedaćama verda i nasmejana žena.

Problem je kako se prehraniti, manji problem nije ni kako se obući. Sedmoro njih treba da imaju garderobu za sva godišnja doba.

- Sreća, pa svi znaju za moju decu i gde radim, ko ima staru odeću napuni džak i daje mi. Da toga nije, bojim se, deca bi bila gola i bosa.

Nose staro, ali očuvamno, za novo ne znaju. Njih četvoro idu u školu u Banju, pešače po četiri kilometra u jednom pravcu, cepaju patike stalno, ali uvek moraju da ih imaju.

Desi se da idu sa pocepanim, ali, par dana, dok se snađem, nađem od ljudi ili kupim na pijaci. Prioritet je ishrana, da rastu zdrava, da nisu bolesna i hvala Bogu tako je i to je naš najveći uspeh i sreća – ističe Negoslav.

Za njih je san uvođenje struje koje bi ih koštalo 1.000 evra, ali ta suma je nedostižna za nadiničara i majstora-dunđera koji hrani njih devetoro.

- Eh, čim se smrači ne bismo se više palili gasaljku i vraćali se u 19. vek. Ne bismo učili pod slabom svetlošću lampe, ne bi večeravali   u mraku kusajući kašikom iz tepsije pasulj – kaže uzdišući dvanestogodišnja Katarina, vrlodobra učenica koja će s jeseni poči u sedmi razred.

Jedino što se boje to su bolesti. Nemaju ni vode, pa nose u kantama, kofama od prvih komšija, udaljenih oko 100-tinak metara. Voda se nosi bez prekida, dobri ljudi im ne brane.

- Moramo da kuvamo, da peremo, da se kupamo. Bebu da čuvamo kako treba, a njoj najviše nedostaju pelene i to nas boli, ali nadamo se Negoslav će dobiti neki bolji zidarski posao, makar kao običan radnik, ali da duže traje, onda će biti prvo za bebu, pa za sve ostale. - priča Marina.

Malo im treba i da dovedu vodu, ali i to je za njih mnogo. Radna snaga im nije problem, svi bi kopali kanal, ali novac za vodovodnu opremu nemaju.

Biće bolje, nikad čovek ne zna kad će Božja milost da obasja njegov dom, posebno ako živi smerno, pošteno, poštuje veru i upravlja se po njoj – ispraćaju nas Negoslav i Marina, sa onim nama čudnim osmehom i vedrinom, a za njih tako uobičajenim datim od Boga da nastave da žive i bore se za svoju decu.

Dušan Đorđević

OK RADIO

Vrati se na kategoriju U fokusu

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: