Re - brendiranje: Branimir Neđa Milojković

U fokusu - Sreda 25.06.2014 - 09:27

Vranje - Branimir Milojković Neđa (69), svojim igrama obeležio je deo istorije klubova Mladost i Vranje jer je među prvima razbio iluziju da je rukomet igra snagatora.

Foto sa početka rukometne igre u Vranju Foto sa početka rukometne igre u Vranju

Vrunski tehničar, oduševljavao je brojne navijače lucidnim potezima i asistencijama koje su donosile golove i delirijum oduševljenjea na stadionu kod tadašnjeg Doma JNA.

- U početku, neosporan talenat koji smo imali morali smo da razvijamo sami kako smo znali i umeli.

Nije bilo televizije, pa nije bilo ni prenosa utakmica. Jedino što je preostalo, kada se to moglo, bilo je da uživo gledamo utakmice naših najboljih timova i „skidamo“ deo umeća tadašnjih vrunskih igrača.

Ja sam krao „finte“ od Zoke Cvetanovića iz lekskovačke Dubočice i Cvijetića iz beogradske Zvezde, od vrhunskih majstora – počinje priču Milojković.

Rukometni počeci vezani su za više razrede osnovne škole i nastavnika fizičkog Blagoju Stošića Grepču.

On je doneo prvu loptu, koju smo gledali, opipavali, a potom i stidljivo počeli da igramo. Prva saznanja sticali smo od nastavnika Krstića koji je radio u Učiteljskoj školi.

Bilo je to vreme ranih 60-tih godina kada se prelazilo sa velikog na mali rukomet.

U Gimnaziji smo se već „navukli“ na rukomet: ja, Srba Vasiljević, Rajko Pavlović, Rade Truman iz Bujanovca, Iva golman iz Surdulice, Lute Dugi, Zoran Kamera, Dragi Kamera i drugi.

Trenirali smo i počeli da igramo na gimnazijskom igralištu od crne šljake.

Kada bi duvao vetar ili pala kiša, onako garavi i crni od prašine nismo mogli da se operemo.

U RK Mladost, preteču RK Vranje, dolazimo kao gimnazijalci i sa ostalima formiramo tim koji igrom slučaja neće postati drugoligaš u staroj Jugoslaviji.

Pored mene, u timu su bili: Pera Stamenković, Slobodan Karaman, Raja, Mika Anton, Iva Gricko, Žika Sos, Ćore golman, Nikola Spasić, Dragan Lija, potom vojna lica, Kobetić, Kusovac i Potkonjak.

Od kako znam, rukometni klub je bio žrtva fudbalskog kluba Dinamo. Tamo su slivale pare u „torbama i koferima“, a mi smo igrali amaterski iz ljubavi, složni kao jedna porodica.

Čekali smo da fudbaleri Dinama iznose dresove pa da ih dobijemo. S obzirom da smo imali „Tarzane“ u ekipi poput Karamana i Mike Antona, dresovi su pucali, pa smo slovili za ekipu koja nastupa u pocepanim dresovima.

Posebno smešno i jadno je izgledalo kada smo igrali na strani, širom Srbije.

Slobodan Stojković Karaman je po meni igrački i trenerski simbol vranjskog rukometa. Kao igrač bio je pravi fanatik.

Vezao bi konopac za visoku granu duda u dvorištu, seo bi na stolicu, ispružio noge i rukama se dizao naviše. Kakve trbušnjake, bicepse i tricepse je imao, ono je bilo čudo.

Dovoljno je da na utakmici pređe polovinu igrališta i šutira, teško da je neko od tadašnjih golmana mogao da odbrani.

Od siline udarca jednom je polomio stativu, drugi put je saigrača pogodio u glavu i jedva su ga rasvestili, a gotovo na svakoj utakmici bi pocepao mrežu.

Kao trener, prvi je  doneo profesionalizam u klub, ozbiljan, sistematski rad i gvozdenu disciplinu. Vranje mu se nikad adekvatno nije odužilo, već je kasnije veličalo rukometne polutane.

Godine 1964. bili smo prvi u Srpskoj ligi i trebalo je da titulu overimo u poslednjem kolu protiv Prokuplja. Celo prvenstvo smo igrali bez Karamana koji je bio u Skoplju i tamo igrao.

Na toj utakmici nastupao je za nas, pobedili smo, ali zbog dvostruke registracije i žalbe gostiju izgubili smo službenim rezultatom i oprostili se od Druge lige u koju smo ušli.

Ipak, nije bilo namere Karamana da tako bude, klub nije bio on. Pozvani smo na sastanak i tadašnji visoki funcioner u komitetu, Staniša Tošić nam je rekao da nam se „ne maje pamet“ za Drugu ligu, da grad namerava da forsira Dinamo i da nema novca za dva kluba u jakim ligama.

Tada dolazi do razočarenja nas rukometaša i odlazimo iz kluba. Većina nas je studirala i nastavila da igra na strani. Igrao sam za niški Železničar, tadašnjeg prvoligaša, a potom za skopski Rabotnički.

Slavko Matovski je trener Rabotničkog koji me je formirao kao igrača. Tada sam, po prvi put shvatio šta je trener i šta znači trening. Ranije u Vranju treneri su nam bili profesor Deka i Trfun Dodić, veliki entuzijasti kao i mi. Matovski je bio državni reprezentativac, pa trener i doktor fiskulturnih nauka.

U međuvremenu se ugasio RK Mladost, a novi RK Vranje formirao se 1967. Karaman je počeo ponovo da nas okuplja, išlo je to teško, ali na kraju je uspeo.

U klub sam došao 1968. godine. Pored mene vratio se Iva Gricko, Ćore golman, Gujta Dojčinović, Slobodan Antić Šaban, braća Rajko i Boce Pavlović, Boban Buljko, Mika Selthofer, Boško Marjanović, Rašević, Časlav Hari, a kasnije dolaze Dule Grobar, Pede Šote, golmani Šari Tričković i Džeki Stevanović, Slavoljub Grof, Srđan Simić, Joca Panta i drugi.

Sat vremena pre početka se dolazilo, a u proseku je bilo po 3000 gledalaca. U paklenoj atmosferi menjali smo rangove do Srpske lige.

Za Drugu je trebala sportska hala i naša generacija je morala tu da stane. Ali, zato smo prikazivali takvo rukometno umeće koje teško da će se ikad ponoviti jer se takvi rukometni individualci više ne rađaju.

Neka govore kako je sada drugačiji rukomet, ali činjenica je da zbog nerada i neznanja više nema rukometnih majstora u gradu.

Iz kluba sam otišao 1978. godine, ali me je Karaman opet zvao da pomognem i igrao sam i 1980. godine. Tada, odlazim konačno, sa svojih 38 godina.

Dušan Đorđević

OK RADIO

Vrati se na kategoriju U fokusu

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: