Nazad

Vranjski obućari - moderni robovi(I)

Izvor: OK RADIO - U fokusu - Subota 26.01.2013 - 10:45

Stanko B. je trideset godina radio u «Koštani» na izradi gornjih delova obuće. Početkom 2002. godine podelio je sudbinu «Koštane» sa ostalim zaposlenim. Ostao je na ulici.

Majstor obućar na delu

Da stvar krene gore, po njegovu porodicu, i supruga Mira nakon 32 godine rada u «Jumku» ostala je bez posla.

- Supruga je obolela. Popustili su živci i srce. I pored toga, kad god može radi po kućama, uglavnom na održavanju higijene.

Bio sam majstor, jedan od najboljih u grupi, za mene je norma bila mačji kašalj - kaže Stanko.

Od uglednog majstora dogurao bi do prosjaka da nije bilo njegovog motokultivatora.

- Rodom sam iz jednog planinskog sela u Poljanici. Idem po drva, imam malo šume, doteram za sebe i nešto za prodaju, a da li se sve to isplati, sami Bog zna.

Cela muka je kako da se prehranimo. O drugom ne razmišljamo. Evo, ta struju dugujem 32.000 dinara, a ostalo..? – navodi Stanko.

Povod za naš razgovor je, ipak, obućarstvo.  Kako je od «Koštane» nastalo na desetine legalnih i divljih fabrika i radionica za obuću.

- Hoću da narod zna kako gospoda zarađuje, a naročito pod kojim uslovima rade radnici.

Nadležni koji treba da vode računa o tome, listom znaju sve, ali ne preduzimaju ništa. Sramota!

Imaju li ti ljudi imalo savesti, odgovornosti..? - pita se Stanko.

Razgovor, već, počinje da umara našeg sagovornika. Prve kapi znoja probijaju se na čelu. Ustaje, prilazi šporetu. Pet je sati, popodne.

Stanko kuva «klot» pasulj. Za doručak, ručak, večeru... Supruga, za novac, pravi pekmez od šipuraka kod uglednih komšija.

Deca stižu kasnije. Jedni iz škole, drugi sa ulice. Troje ih je, odraslih, u punoj snazi.

Stanko je od 2002. godine krenu da tražim posao kod privatnika, vlasnika farbrika obuće. Sve sami bivši direktori, šefovi iz «Koštane». Znali su ga i odmah nudili posao. To su bili legalni poslodavci. Radilo se uglavnom za Italijane i Francuze.

Kod prvog vlasnika, bivšeg direktora «Koštane» Stanko se nije dugo zadržao. Fabrički krov je bio od lima, idealna za magacin, ali ne i za fabriku.

- Zimi je bilo jezivo hlado. Lim čoveče, imaš osećaj da si u ledari. Duvaš u ruke, one modre, otrovni lepak te omamljuje, ne znaš gde si.

Kafetini, analgini, puni džepovi. Gutaš i ćutiš. Leti, kad upeče zveda unutra je oko 50 stepeni. Dišeš na škrge.

Gazda ne daje doručak ili večaru. Jadno je videti kese obešene pored mašina u kojima su radnici poneli od kuće hranu.

Cvrče jeftine salame podriguše, mešaju se mirisi soje i aditiva sa mirisom lepka - kaže Stanko.

Dva su razloga zašto je Stanko napustio posao i svog direktora.

- Radili smo za Francuze i bio je njihov predstavnik koji je posredovao u poslu.

Sa nama je radila i žena koja je sa ocem gastabajterom odrasla u Francuskoj i znala jezik.

Tri meseci nismo primali plate i u jednom razgovoru sa Francuzem, nesrećna žena je pitala gde su pare.

Francuz je odgovorio da njegov gazda redovno uplaćuje novac, a da za sve dalje informacije treba da pita svog direktora - priča Stanko.
 

Komentari

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: