"Samo da me nije toliko tukao"

U fokusu - Četvrtak 24.10.2013 - 23:31

Zvali su ga Feki, iz Vranja je, iz naselja Ciganski Rid. Dečak koji se viđao na vranjskim ulicama, po kafićima kako prosi.

Ilustracija Ilustracija

Bio je prepoznatljiv po širokom osmehu, raširenim ručicama i crnim krupnim očima.

- Daj, neki dinar! Šalio sam se. Znaš kako je. Navika. Ušlo u glavu, drugi kažu u krv. Ali... ako daš, nije strašno. Ko neće pare? – smejao bi se.

U septembru je napunio 14 godina. Kao mali, život je provodio na ulici  sa ocem alkoholičarem, a kad je on umro u Domu za nezbrinutu decu u Vranju.

Retko je bilo da ih neko nije viđao gradom. Njegov otac,  razbarušene, nikad  očeljane kose, razdrljen, u prljavom iznošenom odelu, sa glomaznim cipelama, bez pertli, na nogama.

Tetura se, zavalja pored zidova, mumla, getikulira kvrgavim rukama. Pored njega tamnoputo suvonjavo dete, u tankom proređenom džemperu, hulahopkama, bez cipela.

Boso, neumiveno, crnih ruku kao katran. Pridržava oca i vodi ga. Povremeno stane, sedne. Ispruži noge, raširi ih. Ograđuje svoj imetak i psuje. Mali Feki obilazi sa ispruženom ručicom oko gostiju u obližnjim kafićima.

Sakupljen novac stavlja ocu u džep. Čeka dok odrema, malo se rasvesti, da bi krenuli dalje. Do prve prodavnice i novog čokanja rakije.  

- Nemam ni majku ni oca. Majku nisam ni zapamtio. Umrla je odmah. A, oca, mnogo sam voleo. Idi kupi rakiju, idem; Idi prosi, prosim; Daj ruku, vodi me, vodim ga; Sedi pored mene, sedim.

I nije mi teško. Navikneš, to je! Najgore je kad me bije. Ne gleda gde udara, budala, kažem ti! Plačem, derem se kao da me kolje, naiđu ljudi, zaprete milicijom i prestane. A, ponekad, dođe i milicija. Prete mu.

Jednom su ga odrali. Kako ga udare tako obale. Ni glas da pusti moj otac. Jak kao bik. Gledam sve. Ćutim. Nemoj i mene, mislim. Čujem onog, dok ga razbija o zemlju kako viče: život si mi ogadio od tebe.

Meni nije. Ništa ne razumem. Oca sam voleo, i kad je lud. A, retko da nije. Samo da me nije tukao. Nosio je uvek veliki nož, do kolena, Fejze mi!

Svi beže od nas. Ako ga neko dira, hvata se za nož. Sednem do njega i slušam sve šta naredi. Važno, niko ne sme da me dirne. I ja sam jak, a... – priča Feki.

Njegov otac rođen je 1961. godine u porodici koja je imala 13-oro dece. Još kao malog usvojila ga je siromašna i čestita romska porodica, koja nije imala decu.

Živeo je kod njih i nije odudarao svojim ponašanjem od svojih vršnjaka. Tek, nakon njihove smrti nastaje sumrak u njegovoj duši, Šta ga je oteralo od života samo je on znao.

Prodao je kuću, odao se skitnji i piću. Kada bi se opio bio je agresivan i opasan po okolinu.

Oženio se, mladom Romkinjom iz Niša. Izrodili su osmoro dece: pet ćerke i tri sina. Mali Feki bio ja poslednje dete.

Nakon njegovog rođenja majka je umrla. Uzrok smrti, u dokumentima stoji: nepoznat.

Pijani otac malog Fekija često je dolazio u sukob sa zakonom. Zbog sumnje da je pokušao da siluje ćerku proveo je nekoliko meseci u zatvoru.

Na autobuskoj stanici, osamdesetih godina, nakon svađe i rasprave, ubio je nožem jednog radnika «Simpa». U niškom KP Domu prove je skoro 10 godina.

Pušten je ranije, da li zbog dobrog vladanja ili što ni tamo nisu mogli da ga podnesu - ko bi znao?!

Po povratku dobio je od opštine kućicu na korišćenje, dve sobe i hodnik. Za početak se skrasio. Na kratko. Krenuo je s pićem, skitnjom. Starija deca, uglavnom maloletna, udala su se i pooženila. Većina pobegla van Vranja.

NASTAVLJA SE
Dušan Đorđević
 

OK RADIO

Vrati se na kategoriju U fokusu

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: