Re - brendiranje: Poslednji vranjski sodadžija

U fokusu - Nedelja 17.08.2014 - 09:20

Vranje - Srednjeg rasta, naočit, sa negovanim brcima, krenuo bi biciklom sa “cegerima” punim sifona da ih raznese bifedžijama, svadbarima, svećarima, običnim mušterijama.

Vojkan Maško sa suprugom Boginjom Vojkan Maško sa suprugom Boginjom

- Ide Maško, idu oranžade - govorili su sugrađani, pozdravljajući ga.

Vojin Mašković po imenu, u gradu Vojkan Maško, statusni je simbol sodadžijskog zanata u Vranju, koji je pod naletom industrijske tehnologije otišao u zaborav.

- Po povratku iz vojske, iz Zagreba, predložio sam ocu da uvedemo oranžadu, to je tada bio hit, a on: “Šta će mi to, zar ne vidiš da jedva sodu prodajemo za 10 dinara!”

Vidim s kim imam posla, bio sam i oženjen, a on u sve hoće da se umeša i bude na “vrh”. Zato sam odlučio da se osamostalim - ističe Maško.

Sreća je bila, kaže, da se uortačio sa čovekom iz Banje, koji je bio kalfa kod njih i koji je imao radnju u glavnoj ulici, iznad otpada.

Ortak iz Banje je radio sa njim tri godine, a onda odustao. Ponudio mu je 1961. godine da kupi radnju i mašinu, što je i učinio.

- "Polazila" nas je komšika Cveta, prva je napravila "sefte" i bila lake ruke. Stvarno smo procvetali - seća se Maško.

Posao je krenuo, radilo se danonoćno. Najveći problem bi bio kad bi nestao gas ili, kako su oni tada govorili, "kiselina", osnovna sirovina za pravljenje sode.

Išlo se u Niš, Paraćin, a po potrebi, u glavno stovarište, u Zemun. Tada bi na scenu stupala supruga Boginja.

- Otišla sam jednom u Zemun - priča Boginja - bila je velika nestašica gasa. Uđem, kad sekretarica doručkuje jabuku, i s vrata veli: “Nema gasa!”

“Ne vraćam se kući bez gasa!”, kažem joj. Dvorište, na stovarištu puno, svi čekaju.

“Ako vam nije jasno, eno vam direktor, pa se njemu obratite”, opet će ona, i smeška se podrugljivo. Kad je tako, ja pravo kod direktora.

“Dobar dan!” “Dobar dan!” “Došla sam iz Vranje po gas”, a on će: “Šta će ti gas kad imate Vranjsku Banju?”

“Kad se zagrejemo toplom vodom, direktore, da se ohladimo malo špricerima”. On poč'e da se smeje, ma uguši se od smeha, “Idi”, kaže, “Gas te čeka u Vranje.”

Izađem, prođem pored sekretarice, ona zinula, a ja polako: “Dobih gas!” “Kako?”, čudi se. “Tako!”, kažem joj i namignem.

Vremena su bila idealna za sodu, krenulo se i sa klakerima (oranžadama).

Ona se pravila od sode, šećera, sirupa, limuntusa i ekstrakta maline.

Zatvarači su prvo bili klikeri, koji kad se pritisnu upadnu u flašu, zatim meki na cepanje, pa krunski, tvrdi.

- Stari, deca, svi su voleli da im zašišti kad pukne zatvarač. A oranžada, razhlađena, pa kad dođe vrućina, melem za dušu.

O kakvom se kvalitetu radilo, navešću Arnaute - drvare, koji bi vezali konje pored radnje, naručili oranžadu, ispijali je na iskap, pa se mašili za džep i vikali: "Ooo... alal para, alal para!" - smeje se Maško.

O zaljubljenicima u 'ladan špricer mogao je danima da priča. Neko je voleo "dramče", to je čaša od 3 dl. Sipa se 1 dl vina i 2 dl sode.

Pije se, kako kaže Maško, “dok ti nosi glava”. Drugi, koji su voleli domaće belo vino, gusto i jako, da ih ne bi “ubilo”, ostavljali su praznu čašu "za dva prsta", a onda vino “nagaze Sodom”, da ga razbiju, a ne unište mu ukus.

Posao je cvetao negde do 1985. godine. Sa pojavom sokova, prvo iz “Delišesa”, a potom i kisele vode iz “Hebe”, soda voda i oranžade su bile potisnute.

Vojin Mašković sodu i oranžadu pravio je, dok ga je zdravlje služilo, u kući, za sebe, porodicu i drugare. Dok je mogao nazdravljao je šrpicerom, pola vino, pola soda:

- Prva kao druga, treća kao deseta, a deseta kao prva - laka i u zdravlje bila! Živeli svima, koliko vas ima!

Dušan Đorđević

OK RADIO

Vrati se na kategoriju U fokusu

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar: