Dečak iz Srbije gazi Pčinju da bi stigao do škole u Makedoniji (FOTO)

U fokusu - Subota 05.05.2018 - 10:43

Učenik petog razreda Marko Arsovski (Arsić) svakog dana gazi reku Pčinju, kako bi iz Srbije prešao u Makedoniju gde ide u školu, jer je to jedini način da stekne obrazovanje, pošto do Bujanovca ili Vranja nema autobusku vezu.

Marka i njegovog oca Gorana preko reke traktorom prevozi brat Miloš. Foto: S.Tasić/OK Radio Marka i njegovog oca Gorana preko reke traktorom prevozi brat Miloš. Foto: S.Tasić/OK Radio

Markova porodica živi u selu Starac, u mahali Čivčije, uz samu granicu sa Makedonijom, od koje ih deli Pčinja.

 

Svo imanje, njive, šume i bašte su im u Makedoniji, sa leve strane reke, dok im se kuća nalazi na teritoriji opštine Bujanovac.

 

Markov deda je pod pritiskom komunističkih vlasti, kako bi sačuvao porodicu, morao da promeni prezime iz Arsić u Arsovski u vreme SFRJ.

To je bio slučaj sa većinom stanovnika koji žive u dolini Pčinje, nizvodno od manastira Svetog Prohora Pčinjskog i sadašnjeg graničnog prelaza između Srbije i Makedonije, pa sve do Kumanova.

Nekoliko kuća i vikendica u Čivčijama prva su ili poslednja linija odbrane Srbije, kažu njihovi stanovnici, u zavisnosti kako se i odakle gleda.

Marko Arsovski (11) mora da ustane u šest ujutru, pa da ga otac na leđima prenese ili preveze traktorom preko Pčinje na levu obalu reke, gde ga čeka minibus i vozi ga u selo Dragomance, u opštini Staro Nagoričane, gde ide u školu „HristijanTodorovski Karpoš“, koja se nekada zvala „Svetozar Marković“.

- Nastava u školi je na makedonskom jeziku, ali imam i čas srpskog jezika, pošto mi je to maternji.

Teško mi je da učim na makedonskom, ali to je jedini način da idem u školu, jer u naše srpske ne mogu da stignem.

Najbliža škola u Srbiji mi je na 17 kilometara u selu Klenike, kod Bujanovca, ali odavde nemam  prevoz do tamo.

Kod kuće govorimo srpski, u školi makedonski i bez obzira na sve uspevam nekako da učim i dobijam pristojne ocene
- priča Marko.

Ali Pčinju nije uvek moguće pregaziti, pa kako nema mosta  preko reke, jer država Srbija, a i prethodna SFRJ, nisu našle za shodno da ovom narodu obezbede kakav takav most, Marko i njegov otac Goran moraju da idu skoro dva kilometra kozijim putanjama pored reke, kako bi došli do mesta gde izlaze na put za Staro Nagoričane, a da ne moraju da prelaze reku.

- Od kako znam za sebe gazimo Pčinju da bi bilo šta uradili, bilo gde otišli ili nešto završili.

Svakog jutra, nema veze da li je zima ili leto, bitno je samo da reka nije velika i nabujala, izujem se zagazim u Pčinju, a kad stignem na drugu obalu, iz ranca vadim peškir, brišem noge, obuvam se, sedam na bicikl i idem u manastir Svetog Prohora pošto tamo po nešto radim kad treba. Tako i u povratku.

Kad prenosim Marka, samo pazim da se on ne pokvasi.

Tako sam prenosio i starijeg sina Miloša (15) dok je išao u školu.

Dok je u selu bilo više ljudi, a i sada kada nas je ostalo svega nekoliko kuća, pravili smo drvene mostove, koje Pčinja kad nadođe odmah odnese, jer ona zna da bude veoma nepredvidiva i divlja, po pedesetak metara široka i po nekoliko metara duboka s proleća kada se tope snegovi ili kad pada kiša tokom godine
- priča Goran.

On je kako bi izbegao reku počeo da zida kuću u selu Pelince u Makedoniji, ali nije uspeo da je završi.

Kod kuće ima i sina Darka, koji je dete sa invaliditetom, te pored njega non stop mora da bude majka Ilinka.

- Razmišljao sam i da se odselim negde, ali kuda i kako, nisam mogao da nađem načina, jer sam ne mogu da zaradim za petočlanu porodicu.

Ovde nam je svo imanje, ali nam to što nemamo most pravi velike probleme.

Gazeći reku godinama, navukao sam reumu, traktori nam se kvare od vode, a i krave smo prestali da čuvamo, jer ne možemo seno da preteramo preko reke.

Apelujem na sve institucije Srbije, na opštinu Bujanovac i međunarodne organizacije da nađu način da nam sagrade most, jer je to uslov ostanka i opstanka, nas ovde, jer mi nemamo drugi dom i drugu državu osim Srbije, iako smo više upućeni na Makedoniju, jer od nje dobijamo čak i struju, u Makedoniji kupujemo namirnice, ali ipak držimo srpsku trobojku iznad kuće i imamo srpske lične karte, jer smo Srbi
- ukazuje Goran Arsovski.

Kako bi makar malo olakšala život porodici Arsovski, NVO „Životna pomoć“ iz Vranja obezbedila im je pakete humanitarne pomoći, odeću, gumene čizme i hranu.

Zahvaljujući nesvakidašnjoj dobroti i razumevanju srpske i makedonske policije i carine, Goran nema problema kada prelazi granicu i van graničnog prelaza, jer ona ide kroz reku, pa preko dvorišta kuća i njiva koje su po pola u jednoj i drugoj državi.

Dečak Marko Arsovski od svih predmeta u školi najviše voli fizičko, navija za Mančester Junajted i jedva čeka da počne Svetsko prvenstvo u fudbalu.

Marko i Miloš kažu da bi voleli da ostanu u selu i da čuvaju kako kažu Srbiju, jer žive uz samu granicu.

Nekolicina meštana mahale Čivčije poručuje državi Srbiji da granicu ne brane i ne  čuvaju ni vojska, a ni policija, već, kako kažu, „ljudi koji žive uz nju“, jer svojim opstankom na jednom takvom prostoru, najčvršća su brana svemu.

S.Tasić

 


 

OK Radio

Vrati se na kategoriju U fokusu

Komentari

Vulgarni, uvredljivi i komentari u kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje, neće biti objavljeni. Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije OK Radija.

Ostavite komentar:

Ime:
Email:
Komentar:
Mile
18.05.2018. , 15:11
Da li biste mi poslali kontakt ovih ljudi? mislim da imam rešenje za njihov problem.
Slađana
19.05.2018. , 08:11
Javite se nama u redakciju na 017 400 633, radnim danima do 15 časova, pa ćemo vas uputiti.
Makedonac
28.05.2018. , 22:49
Skola Svetozar Markovic postoji i to je osnovna skola u Starom Nagoricanu gde se nastava odvija na srpskom jeziku.